Sedeo sam na aerodromu u Las Vegasu i čekao let za Minhen. Dok sam gledao u telefon, pored mene su sela mala devojčica sa mamom i sestrom. Čuo sam kako se smeju i pričaju, iako sam imao slušalice u ušima.
Čuo sam kako starija sestra mlađoj govori na srpskom jeziku da sam ja lep, ali da je šteta što ne znam srpski, da bi mogli da razgovaraju. Nasmejao sam se i prestao da čitam — uživao sam u njihovoj iskrenosti.
Tokom leta su sedele u redu ispred mene. Pevale su mi i mahale, a mama ih je smirivala i izvinjavala se na engleskom. Na aerodromu u Minhenu, dok sam čekao sledeći let za Beograd, bile su uz mene, i čim su me ugledale u avionu, bile su iznenađene, kao da ne mogu da veruju.
Nisam mogao da im se pravim stranac — male su odmah prepoznale nekoga ko je „naš“.
Ova priča pokazuje koliko su iskrenost i prijateljstvo univerzalni, i koliko nas male stvari mogu povezati, bez obzira gde se nalazimo.
Komentariši