Početna Zabava i zanimljivosti Od direktora do beskućnika: Priča Dragomira Drulovića i lice koje društvo često ne želi da vidi
Zabava i zanimljivosti

Od direktora do beskućnika: Priča Dragomira Drulovića i lice koje društvo često ne želi da vidi

Podeli
Podeli

U srcu Beograda, među hiljadama prolaznika, živi čovek koji je nekada bio direktor lanca prodavnica, a danas je – beskućnik. Ime mu je Dragomir Drulović. Njegova životna priča otkriva krhkost sigurnosti koju uzimamo zdravo za gotovo, ali i podseća koliko je važno saosećanje, podrška i sistemska briga o onima koji su se našli na marginama društva.

„Kada gubite sve, niko vas više ne vidi“

U dokumentarnom serijalu Crvenog krsta „Priče bez krova“, Dragomir otvoreno govori o svom životu na ulici. Nekada direktor, obrazovan čovek koji je završio Ekonomski fakultet i radio decenijama u struci, sada je prepušten neizvesnosti uličnog života.

„Retko ko me pita kako sam, sem vas. Kad duva oko tri sata ujutru, situacija postaje baš teška…“, kaže Dragomir.

Najstrašnije mesto na kojem je prenoćio bilo je ispod mosta. Danas koristi usluge Privremenog dnevnog centra za beskućnike u Lominoj ulici u Beogradu. Zahvalan je zaposlenima koji ga, uprkos njegovom statusu, tretiraju s poštovanjem.

„Kad je neko pristojan, nije teško razgovarati s njim. Oči su ogledalo duše“, kaže Dragomir, podsećajući da ljudsko dostojanstvo ne nestaje sa gubitkom krova nad glavom.


Ko su beskućnici – i kako neko postaje nevidljiv?

Beskućnici su često etiketirani kao „lenji“ ili „besposličari“, ali stvarnost je daleko složenija. Kako ističe Nikola Prica, sekretar Crvenog krsta Beograd, postoje četiri glavna uzroka beskućništva:

  1. Hronično siromaštvo i nezaposlenost
  2. Nemogućnost integracije nakon napuštanja ustanova (zdravstvenih, socijalnih ili kazneno-popravnih)
  3. Poremećeni porodični odnosi i porodično nasilje
  4. Zavisnost, mentalno zdravlje i nedostatak podrške

Nerazumevanje i predrasude dodatno marginalizuju ovu grupu. Beskućništvo nije samo fizičko stanje bez doma, već i stanje društvene isključenosti, emocionalne izolacije i nedostatka osnovnih prava.


Gde beskućnici mogu potražiti pomoć?

Crveni krst Beograd, u saradnji sa Sekretarijatom za socijalnu zaštitu, još od 2018. godine vodi dva ključna objekta za pomoć beskućnicima:

📍 Privremeni dnevni centar – Lomina 17

  • Otvoren svakog dana
  • Pruža mogućnost da se:
    • Skonete sa ulice na nekoliko sati
    • Presvučete
    • Osvežite
    • Dobijete suvi obrok i topli napitak

🛏️ Privremeno prenoćište – Autokomanda, dr Milutina Ivkovića 2A

  • Radno vreme: 20:00 – 08:00
  • Kapacitet: 40+3 kreveta
  • Omogućava:
    • Prenoćište u toplom prostoru
    • Zamenu garderobe
    • Ličnu higijenu
    • Topli obrok i napitak

Ove usluge ne zahtevaju nikakvu dokumentaciju, što omogućava beskućnicima da lako pristupe pomoći – posebno tokom zimskih meseci.


Statistika koja govori mnogo

U februaru 2024. godine:

  • 64 korisnika koristilo je usluge prenoćišta ukupno 1.180 puta
  • U dnevnom centru pomoć je pružena 159 osoba, sa ukupno 1.365 poseta
  • Od korisnika prenoćišta, 52 su muškarci, a 12 žene

Ovi podaci ukazuju na veliku potrebu za fleksibilnim i pristupačnim sistemima pomoći – posebno za one koji izbegavaju institucionalne centre poput stalnog prihvatilišta.


Beskućnici nisu nevidljivi – samo ih ne želimo videti

Kao društvo, često zaboravljamo da se iza svakog beskućnika krije priča. Priča o gubitku, razočaranju, ali i o snazi da se preživi i u najtežim uslovima. Dragomirova priča je svedočanstvo o tome kako obrazovan, radan čovek može završiti na ulici – i koliko je tanka linija između sigurnosti i potpune nesigurnosti.

Crveni krst Beograd svojim delovanjem šalje snažnu poruku: da niko ne sme ostati nevidljiv, bez obzira na okolnosti.


Kako možemo pomoći?

  • Informišite se o lokacijama dnevnih i noćnih centara i širite informacije
  • Donirajte garderobu, obuću i sredstva za higijenu centrima koji brinu o beskućnicima
  • Volontirajte ili podržite organizacije poput Crvenog krsta koje aktivno pomažu najugroženijima
  • Pristupajte beskućnicima s poštovanjem – razgovor, osmeh i pažnja mogu značiti više nego što mislite

Zaključak: Dragomirova poruka svima nama

„Ja jesam na dnu, na marginama, ali to ne znači da treba da sputavam nekoga… Strašni su i glad i zima. A kad ne sakupim ni 200 dinara da se prehranim – ništa. Ne znam šta bih rekao, a da ne zaplačem.“

Ova priča nije samo o Dragomiru – ona je o svima nama. O društvu koje bira da vidi ili ne vidi. Da pomogne – ili okrene glavu.

Budimo deo rešenja. Bar jednom osobom. Jednim gestom. Jednom prilikom.

Podeli

Komentariši

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *