Vratio sam se kući s posla kad mi stiže poruka od supruge:
„Jao, ljubavi, predivno je! Volim te!“
Zbunjen, gledam u telefon i pitam se – šta je to predivno? I kome to ona piše? Prolazi mi svašta kroz glavu, ali odlučujem da sačekam da se vrati kući pa da vidim o čemu se radi.
Ulazi ona u kuću nasmijana, u rukama nosi ogroman buket – ozbiljno, kao da je pola cvjećare stalo u njega!
Spušta buket, grli me i ljubi, pa uzbuđeno priča kako je buket predivan i kako me mnogo voli. Kaže samo da joj nije jasno zašto sam cvijeće poslao u firmu, a ne na kućnu adresu, ali su joj sve koleginice zavidjele – „jer ima tako pažljivog muža“.
U tom trenutku ja još uvijek nemam pojma ko je poslao buket, ali samo klimam glavom i kažem da sam htio da je iznenadim. Ispalo je savršeno.
Te večeri bilo je sve – poljupci, omiljena večera, vesela atmosfera. Iskreno? Nisam se žalio.
Sjutradan ujutru, žena sve vrijeme razdragano gleda onaj buket i smješka se. Gledam i ja nju i mislim:
„Imam lijepu, mladu i nasmijanu suprugu… bolje da malo pripazim.“
A buket? Iskreno, jedva čekam da se osuši.
Tada ću ja da kupim novi – i ovog puta zaista od mene.
🔔 Napomena: Ova priča je šaljiva i ima za cilj da donese osmijeh – ali i da podsjeti da male pažnje nekada imaju veliki učinak.
Ponekad ni sami ne znamo kako smo nekoga usrećili… ili zabrinuli.
Komentariši