Radim kao taksista i jedno veče mi u auto ulazi čovek, oko 40 godina. Delovao je nervozno, napet, i neprestano gledao u telefon. Pitam ga pristojno:
– Dokle ćemo?
On promrmlja, bez da me pogleda:
– U tri lijepe…
Zbunjen, pitam ga još jednom:
– Gde je to tačno?
Nakon nekoliko sekundi tišine i gledanja u telefon, konačno kaže:
– Na Konjarniku.
U redu, pomislim, krećemo ka Konjarniku. Vožnja protiče u tišini – čovek ne skida pogled sa ekrana. Kad smo stigli do jednog dela Konjarnika, kažem:
– Stigli smo.
Bez reči, pruži mi novac i izađe iz auta – i dalje gledajući u telefon, kao da ni ne zna gde je. Odlazi uz ulicu, bez da se okrene.
Kada sam pogledao novac – ostavio mi je 20 evra za vožnju koja je koštala 800 dinara.
Pouka? Nikad ne znaš kakav te putnik čeka – ali ponekad, najčudniji ostave i najbolji bakšiš. 😊
Komentariši