Za svoje godine mislim da odlično izgledam, ali mog muža jednostavno više ne privlačim kao prije. Jedan dan dok je bio na poslu neko je zazvonio na vrata. Kad sam otvorila ugledala sam običnog poštara koji me je odmjerio od glave do pete. Krenuo je da mi dijeli komplimente što mi je jako prijalo, ali nakon toga sam uradila nešto zbog čega ću se kajati čitav život!
Bila je to još jedna rutinska nedelja. Ustala sam rano, kao i obično, pripremila doručak, poslala decu u školu, a muž otišao na posao. Iako su dani prolazili, poslednjih meseci osećala sam se kao da nisam onaj isti „ja“ iz prošlih godina. U ogledalu sam gledala ženu koja je pokušavala da zadrži vitalnost, ali sve mi je izgledalo kao borba. Muž i ja smo se driftovali, a strast između nas izbledela. Uvek sam mu govorila kako nisam više ista osoba, kako se osećam pomalo neprivlačno, ali on je uvek bio tu, ljubazan i podržavajući, iako nisam osećala istu povezanost koju smo nekada imali.
Jednog dana, dok je on bio na poslu, zvono na vratima mi je prekinulo misli. Otvorila sam vrata, a pred njom stajao je poštar. Običan mladi momak, sa osmehom na licu, držeći nekoliko paketa. Dok je predao poštu, oči su mu se zadržale na meni. To nije bilo nešto čudno, ali kako je trajao taj trenutak, osetila sam nešto što nisam već dugo. Njegov pogled bio je drugačiji. Nije bio samo prolazan, bio je… pomalo intenzivan. U tom trenutku, nisam mogla da ne primetim kako je odmarao oči na mom licu, pa se spustio niz telo.
„Zdravo, gospođo. Moram da kažem da izgledate zaista fantastično. Jako lepo izgledate. Čak bih rekao da ste lepši nego što se očekuje od žene vaše dobi“, rekao je, s blagim osmijehom, gotovo nevinim. Nije bilo nikakvih zlih namera, bio je ljubazan, možda malo previše. Ali, unatoč tome, njegov komentar mi je dao neki osećaj… vrednosti. Osećaj koji sam već dugo zanemarivala. Nekako, začudo, ponovo sam se osećala… primeljeno.
Nisam bila navikla na ovakve komplimente. Moj muž, sa svim njegovim vrlinama, često je zaboravljao da me podseti na to koliko sam lepa ili željena. U stvari, to je postalo retkost u našem braku. Ovaj trenutni susret sa poštarom bio je kao svetlost u tamnoj sobi. Svi oni komplimenti koje sam godinama čekala, sada su stizali od potpuno nepoznate osobe.
I dok je poštar stajao na vratima i nastavljao sa razgovorom, nisam mogla da se oduprem osećaju. Često se pitam šta bi se desilo da nisam reagovala, ali tog dana nisam imala snage da se zaustavim.
„Hvala“, rekla sam, sa osmehom koji se činilo da mi nije silazio s lica. „Stvarno me iznenađujete…“, dodala sam, više nego što sam planirala. Osetila sam da mu želim uzvratiti, da mu pružim još nešto, možda da osetim to što sam tako dugo čekala – da budem poželjna.
Njegov osmeh je postao širi, očigledno je bio zadovoljno iznenađen mojom reakcijom. I tada… tada sam, nesvesno, napravila grešku. Umesto da se povučem i zahvalim mu se, kao što bi bilo prikladno, ja sam mu rekla nešto što nije bilo samo prijateljski, već prešlo u nešto drugo. „Zapravo, možda biste mogli da se zadržite još koji trenutak… samo za čaj“, rekla sam, bez da sam imala punu kontrolu nad svojim rečima. Poštar je stajao tamo, zbunjen i pomalo šokiran, ali u tom trenutku sam bila sigurna da je nešto drugo u meni izašlo. Možda je to bio trenutak slabosti, možda sam se htela osetiti voljeno, ali svakako nisam razmišljala o posledicama.
I on je prihvatio. Razgovarali smo još neko vreme, pijuci čaj i smejuci se, ali u tom trenutku nije bilo povratka. U trenutku kada je otišao, ostala sam s ogromnim osećajem stida. Srce mi je bilo u grlu, a svest o tome šta sam uradila me nije napuštala. Uradila sam nešto što nisam mogla da popravim, nešto što je bilo daleko od mojih uobičajenih vrednosti i koje nisam želela ni sebi ni svom mužu.
Te noći, kad je moj muž došao kući, sve je delovalo kao obično. Ali u meni je bilo nečega što se nije moglo izbrisati. Znala sam da ću zbog ovog trenutka biti uvek podeljena – između želje da budem voljena i poštovana, i bola zbog greške koju sam napravila. Susedni razgovor sa poštarom nije mogao da bude jednostavan. Sve što je preostalo bilo je kajanje. I to, ono kajanje koje nikada ne napuštaš, čak i kad vreme prođe.
Komentariši