Primjetila sam da me mužev najbolji prijatelj zagleda zadnjih nekoliko dana. Ne mogu grešiti stvarno mnogo bolje izgleda za razliku od mog muža. Jednog dana sam bila sama kući i on se pojavio na vratima. Nakon toga je uradio nešto što me jako iznenadilo!
Zadnjih nekoliko dana, primetila sam da me mužev najbolji prijatelj, Marko, sve češće gleda. Bilo je to nespretno, ali ni na koji način previše upadljivo. On je uvek bio prisutan u našem životu, smeh i razgovori su nam često bili deo svakodnevice, ali nešto se promenilo. Nije da nisam primetila – znao je da me pogleda na način na koji je moj muž, Filip, obično to radio.
Marko je, inače, visok, sa smeškom koji se ne bi mogao sakriti ni da je pokušao. Imao je karizmu koja je privlačila ljude, a njegovo ponašanje nikad nije bilo suviše direktno, samo su se ponekad njegove oči zadržale malo duže nego što je trebalo.
Jednog dana, muž je morao da ode na poslovni put, a ja sam ostala sama kod kuće. Sećam se tog popodneva. Prozor je bio otvoren, lagani povetarac je unosio miris cveća, a tišina je bila neprijatna. Dok sam razmišljala o svemu, čula sam kucanje na vratima. Otvorila sam ih, i tu je bio Marko.
„Zdravo, Marija. Ispalo je da sam bio u blizini, pa sam pomislio da se nađemo na kafi“, rekao je sa onim svojim smeškom, koji je sada delovao pomalo… drugačije. Nije bio samo prijateljski; bilo je nešto u njegovim očima što nisam mogla da ignorišem.
Usmerila sam ga ka dnevnoj sobi, a razgovor je počeo lako, kao i obično. Pričali smo o svemu, o starim vremenima, o Filipu, o tome kako nam je život tekao. No, nešto se promenilo u načinu na koji je Marko pričao. Ton njegovog glasa postajao je dublji, dok su njegove oči pratile svaki moj pokret.
I tada je to uradio.
Bez reči, samo je ustao i prišao mi. Pomerio je pramen kose s mog lica i pogledao me sa strašću koju nikada nisam očekivala. Srce mi je bilo u grlu. Nisam znala šta da kažem, ali pre nego što sam mogla da reagujem, šapatom je rekao: „Znam da ti ovo nije lako, ali moram da ti kažem…“
Nisam ga ispratila rečima, ali nisam ni mogla da se pomerim. Bio je blizu, a trenutak je trajao zauvek. Srce mi je bilo pomešano od straha, zaintrigiranosti i… nečega drugog. U tom trenutku, razmišljala sam samo o tome da li bih trebala nešto da uradim, da li bih trebala da ga oteram ili da mu kažem nešto. Međutim, sve je bilo tako zbrkano.
A onda je nešto neočekivano…
Njegov pogled se izmenio, kao da je shvatio nešto. Povukao je ruke, i napravio korak unazad. Uzeo je dubok dah i, dok je izlazio iz sobe, rekao: „Izvinjavam se, Marija. Nisam to hteo. Ne želim da uništim ništa između vas.“ I jednostavno je otišao.
Ostala sam u tišini, zbunjena i zbunjena sopstvenim emocijama. Kako sam mogla biti tako zbunjena? Možda nisam želela da priznam, ali to što se desilo nije bilo jednostavno. Međutim, bilo je i jasno – Marko je shvatio da je prešao granicu, i sve je, na kraju, ostalo u prošlosti.
Kada se Filip vratio iz poslovnog puta, ništa nije bilo isto. Naša svakodnevica se nastavila, ali se nešto u meni promenilo. Nisam mogla da zaboravim Markov pogled, niti tu napetost koju je stvorio. A sada, čak i kada bi Marko bio tu, uvek sam imala osećaj da između nas postoji nešto neizgovoreno. Iako nismo prešli nikakvu granicu, nisam mogla da pobegnem od misli kako je nešto bilo… blizu.
I da, kako se to obično događa u životu, život se nastavio. Ali, negde, u tišini noći, pitaću se – da li će ikada zaista sve ostati u prošlosti?
Komentariši